o traženju
alternativnih rješenja, među kojima jedini zdrav pokušaj – ne samo sociološki,
nego i biološki – mogu da sagledam u individualnim težnjama povratka na
selo, u stvaranju zdravih ćelija,
koje bi trebalo sačuvati od zaraze rakom masovnosti;
Pisana pitanja postavio Dušan Pajin
Za sajt pripremio Ninoslav Molnar
Samo za besplatnu distribuciju, kao dar Dhamme
Čedomil Veljačić je rođen u Zagrebu 1915. Tu je diplomirao filosofiju 1939. Tokom ratnih godina bio je nastavnik na Visu, a od 1946. do 1960. bio je službenik Sekretarijata inostranih poslova i sekretar naše ambasade u Italiji i Zapadnoj Nemačkoj. Od 1960. do 1963. predaje filosofiju istočnih naroda na Univerzitetu u Zagrebu. Dvotomnu Filosofiju istočnih naroda objavljenu 1958 pisao je tokom boravka u Bonu 1952-1957., a disertaciju Komparativno izučavanje indijske i evropske filosofije odbranio je 1962. Između 1963-1965. god. kao gostujući nastavnik predaje filosofiju na pojedinim indijskim univerzitetima. Početkom 1966. odlazi na Šri Lanku, povlači se iz nastavne aktivnosti i okreće isključivo pisanju. Trinaest godina živeo je u okviru budističke zajednice kao Bhikkhu Nanajivako, a poslednjih nekoliko godina samostalno kao samac.
Profesore Veljačiću, prošlo je 15 godina od kako ste otišli na Šri Lanku i opredelili se za jedan povučeni način života. Kao posledica pažnje koju su izazvali vaši radovi i zanimanja koja danas sve više pobuđuju alternativni način života, za vaša iskustva interesuje se sve viši krug ljudi. Neki vam se obraćaju pismima, a drugi odlučuju da vas posete, iako ste daleko od Jugoslavije. Taj ''pritisak javnosti'' u novije vreme na neki način već narušava povučenost za koju ste se vi opredelili, te je možda prilika da na početku ovog razgovora kažete nešto o uslovima vašeg izbora, pored ostalog i da biste nekima prištedeli lutanja u tom pravcu.
Traženje alternativnih načina života je neminovna tragična pojava i sociološki problem koji izikuje i naučnu obradu. To je situacija u koju nas je satjerala tehnička vrtoglavica ''potrošačkog društva'' sa svojom inflacijom i eksplozijom stanovništva, u moralnom padu seksualnog orgijanja i narkomanskog ''orgazma'' omladine koja u takvim ''ekstazama'' traži svoj ''povratak'' i taženje žeđi na presahlim izvorima dionizijskih religija, kakve su već krajem starog vijeka bile obilježene kao opasne provale s Istoka, i koje su doista i uništile religijski anemičnu hiper-kulturu Zapadnog carstva. U današnjoj fazi ničeovski pesimističnog ''vječnog povratka'' ta trka, vjerskom žeđi atrofiranih i izbezumljenih bjegunaca grlom u jagode, provalila je ponovo brane evropocentrizma na Srednjem istoku, dok se u Americi pred tradicionalnom azijskom kapijom zaljeva San Franciska još uvijek nastoji pojačavati otpor protiv ''unamerican activities'' s te strane, barem investicijama u havajski univerzitet gdje se sve izrazitije nastoji zionističkim potkupljivanjem predstavnika azijskih kultura pritijesniti u biblijske kalupe. (Analogne pojave na drugim, svakako mnogo prostranijim područjima egzistencijalnih interesa, nisu mi tako dobro poznate.)
U toj opasnosti, poplava anti-kultura s divljeg zapada i odrona azijskog tla pod nogama, osjećam se i ja ugrožen poslednjih godina, ne samo duhovno, nego i fizički. Sve češće sam naveden i prisiljen da razmišljam među ostalim i o literarnoj opasnosti koja se je izrodila na pr. iz hipijevskog neshvaćanja, zbog površne nedočitanosti, Heseovog Sidarte i Igre staklenih perli (ovuda još uvijek akualne zaostavštine jučerašnje mode), koja izaziva najnerealniju i danas, na žalost, najapsurdniju vjeru u mogućnost postojanja neke ''idealne duhovne zajednice'' u kojoj se traži spas i bjekstvo perd ništavilom otpada iz društva iz kojeg tek vrlo rijetki naziru izlaz u povratku u zdraviji život ratom zatrtih i napuštenih sela. Toj sam vjeri na prvom koraku svog pustinjačkog bjekstva iz svijeta (pabbađđa, naziv budističkog asketskog zaređenja, istog je porijekla i značenja s našom riječi ''pobeći'') suprotstavio Budinu pesmu Nosorog, koja je za mene tada (1967) imala zapanjujući neočekivan uspjeh u ozbiljnijim i zrelijim intelektualnim i umjetničkim krugovima. Ona se ponovo javlja u većini mojih spisa i knjiga do danas. Ali vrijeme njene pojave u mojoj prvoj poruci – ''osamljen se kreći kao nosorog'' – bilo je još doba pred-hipijevskog elitizma u posljeratnom preporodu nadgradnje naše kulture. Šta god još pokušavam i dalje da činim u borbi protiv vjere u naivnu iluziju podozrelih i neosamostaljenih maloljetnika, aketsku branu Nosoroga ne uspijevam više da održim ni ovdje, na geografskoi antipodnoj tački na ekvatoru, pod najvišim vrhom otoka na koji je po starom islamskom vjerovanju biblijski bog prognao prvog čovjeka pošto je počinio smrtni grijeh drskog posizanja znanjem. Ničeov Zaratustra se je hvalisao da živi previše visoko da bi do njegovih visova dopro ko bilo das Gesindel. U današnjem tehnokratskom dobu u nerazvijenim zemljama i taj se je pojam ''ko bilo'' ograničio na listonoše koji izbjegavaju preostatak pješačkog uspona do polunapuštenog škotskog zamka u čiju sam se zavjetrinu sada sklonio.
Hese je još u starijoj priči o Putu na Istok, koju ja smatram idiličnim preludijem za Igru staklenih perli, opisao naivnu duhovitost predratnih teosofa, njenu pojavu i brzu propast – sve u granicama još užim od propalog njemačkog carstva – u donkihotskoj domovini Švaba. Danas oslobođenje od kosmičke nabujalosti tih istih naivnih iluzija, tada već pomalo narkotizovanog Stepskog vuka, mogu da očekujem s vrlo malo egoističko-pragmatičnih nada još jedino od Kastanedinog prodora poslednjih brana kulturne uljudnosti u odljevu prema meksičkom zapadu. Zato želim što brži uspijeh u toj oslobodilačkoj modi.
Bojim se da bi pojava mojih Pisama s pustinjačkog otoka (u planu Helikona – BIGZ – za 1982. god.) mogla da izazove novi val neželjenih gostiju ovamo, mjesto u domaće ludnice od čijih se bedema još odbija. Gostima koji već dolaze bez povratne avionske karte u slijepoj vjeri da bi ovdje mogli naučiti letenje na besplatni ''transcendentalni'' mlazni pogon, bolje i jeftinije nego u ''tehničkim'' institutima indijskog gurua u Švajcarskoj, želio bih ovim povodom da doturim samo jednu poruku: Ako dođu ovamo, mogu se zapopiti u skoro svakom seoskom hramu, a i u nekoliko internacionalnih centara za hipije u Kolombu. Iz razloga sameobrane ističem da im preti, na drugoj strani, opasnost da postanu stvarno ili bar potencijalno, roblje mafije. Na carinarnicama se koriste psi zaraženi narkomanijom. Roblje mafije je u još gorem položaju od tih carinskih pasa. Snabdjeveno je obilato drogama za propagandu među omladinom, osobito po univerzitetima i budističkim seminarskim školama. Zaštićeno je budističkim mantijama ali hranu treba da prosjači po starom vjerskom običaju koji domaći kler već odavno ne koristi, a laici mnogo ne poštuju. Lutaju opijeni drogama, ali bolesni, goli i gladni.
Onima koji dolaze iz nestrpljenja svojih početnih i dobrih namjera (kakvima je popločan put u Danteov pakao) mogu da kažem jedino da im ne mogu pomoći više niti toliko koliko sam mogao pomoći sebi u već daleko razorenoj prošlosti od 15 godina – sve dok se nisam osamostalio na vlastitoj penziji koju sam sticao do navršene 50. godine života u svakodnevnim opasnostima smrti i moralnih poraza u džungli na asfaltu.
''Stranputice u nirvanu'' – kako se to ovdje stručno naziva – ne postoje. A mukotrpnost asketskog pročišćenja – taj kriterij moralnog oplemenjivanja i elitizma koji bi postao socijalno pogibeljan kad bi mogao da se širi putem ''mas-medija'' izvan donkihotskih razmjera – još je manje zamjenjiva bilo kakvom ''tehnikom meditacije''. Duhovne svrhe se ne mogu postići fizičkim sredstvima, a još manje hemijskim. Ne mogu ovdje zalaziti u razjašnjavanje filosofskih činjenica zbog kojih je narkomanija i hemijska ''psihodelika'' podvig neposrednog duhovnog samoubojstva, neusporedivo opasnijeg od vjerodostojnosti tjelesnog trovanja.
Jung je smatrao da je ''stari mudrac'' simbol koji označava najdublju suštinu psihe (jastvo, sopstvo), a jedan evropski filsof je isticao da je ''komadić mudrosti večita radost, dok će se sve ostalo naći, ili se neće primetiti da nedostaje''. Čini se da jedan deo čitalačke publike u vašim radovima traži taj ''komadić mudrosti'', videći u vama čoveka koji možda ima odgovore na pitanja koja evropska, odnosno zapadna filosofija zaobilazi ili nije u stanju da zahvati. Često se događa da drugi u nama očitavaju svoje potrebe, a ne nas same. Kako vi sami vidite sebe i svoju ulogu, šta smatrate najvažnije u svom delu?
Jaspers je u svom poslednjem opsežnom i nedovršenom djelu o ''velikim filosofima'' rekao već u uvodu, koji za mene znači osnovnu prekretnicu u pristupu komparativnoj filosofiji, da nam ti filosofi mogu reći ''samo ono što odgovara našem pitanju i da govore sa nama na onaj način na koji mi nastojimo da se s njima sporazumjemo''. Dalje od toga ne seže ljudsko razumjevanje. A Jungov najbliži prijatelj na području indijske filosofije Heinrich Zimmer u svom najvrednijem djelu, Put k sebi (Der Weg zum Selbst) kaže o učenju utihnulog mudraca Ramane Maharši (umro 1950) da je ''razina većine susreta takvih mudraca sa svijetom tek zbir nesporazuma''. Stavljajući u zagradu specifičnost veličine i dubinu mudrosti (kako ih je nazvao Jaspers), ja bih što skromnije, mogu – ne iz licemerja, nego iz nevolje koju ste i Vi spomenuli kao ''pritisak javnosti'' – fenomenološku redukciju u primjeni na svoju egzistencijalnu nevolju u javnosti sveo na našu staru poslovicu: ''Turci šumom, baba drumom.'' Vi ste sve to sada rekli još neposrednije i konkretnije. Ali, ko će nas od psihodelički razvaljenih karaktera ''putnika istočnjaka'' poslušati – i bataliti, ili krenuti u Meksiko?
U svome djelu smatram subjektivno najvažnijim ono što sam već ranije spomenuo u vezi s otkrićem svog arhetipa ''nosoroga'' u đainskim i budističkim izvorima, a objektivno da još spašavam što mislim da se dade spasiti od pradavnog, ali na žalost nimalo ''modernog'' ideala kulturnog univerzalizma. Rak-rana, od koje izgleda danas prijeti nagla smrt cijelom čovečanstvu, jeste divlje bujanje nacionalizma i nacionalističkih antikultura. U slijedećim stolećima, ako još uopće bude moguće pisanje povijesti, 20. vijek bi mogao biti obilježen u prvom redu i od početka do kraja kao stoljeće dijalektičkih nasrtaja fašizma na razvoj svijetske civilizacije.
Redovno prvo pitanje u susretima s ljudima koji su nešto čuli, ili naslutili pod mojim budističkim ogrtačem, glasi – šta me je navelo da odlučim ''pobjeći'' (prema nazivu obreda budističkog zaređenja u asketski red – pabbađđa) iz svijetovnog života. Za odgovor, ili bar njegovu bližu formulaciju, nemam ni formalnih alternativa. – To je ''gađenje na cijelim svijetom'' kako ga je izrazio Buda, razjašnjavajući prvi korak svog vlastitog bijektstva u naslvou istoimene (Pabbađđa [1]). Definicija religije, ne samo njegove, nego i hiljadama godina starije đainske, od koje se je otcijepio, nije ni vjera u boga ni vjera u dušu, po biblijskom kalupu, nego jednostavno ''put pročišćenja'', a Buda tome dodaje svoj prlistički princip: ''put na kojem putnika nema''.
Ne želim nikad da idem dalje od vlastitog iskustva ni da ga dogmatizujem. Ali se uvijek ponovo u svom monaškom iskustvu s mlađim ''istomišljenicima'' susrećem sa neizbežnošću činjenice da ''kalendarska'' starost – kako je vi nazivate – nije ništa manje važna od egzistencijalne, nego je vjeroatnije obrnuto, po dobrom i prokušanijem bramanskom učenju o četiri vremenske faze ljudskog života u kulturnom društvu: ''odlazak u šumu'' je tek treća, pretposlednja faza starenja iz jesenje dozrelosti. U svom negodovanju prema zaređenju omladine – slično katoličkom institusionalizmu – ja sam taj princip formulirao neposredno na engleskom: ''Sex cannot be cheated'' – ''Seks se ne da prevariti''. I to je sve o biološkoj strani ''uzrasne'' filosofije. – Ono na što Vi smijerate u ovom pitanju je ''napuštanje dobra i zla'' kako je Buda prvobitno izrazio taj princip, a od njega ga je preuzeo Niče i razradio na svoj način, kako sam pokušao to da dokumentujem u posebnoj studiji [2]). U tom smislu opravdavam, i pesimistički i nihilistički, stav budizma, prvi u smislu Šopenhauerova prikaza, a drugi Ničeov koji polazi od Šopenhauerova shvaćanja, u kritici ''budističkog nihilizma''.
Hemingvej se je poslije drugog prvog svijetskog rata zgražao pred uvidom da ''ljudi umiru kao stoka'' u kalnionicama. – Ideja nirvane ni historijski kao prvobitno đainsko-budistički ideal, niti zavisi niti ima iskoneske veze sa vjerom u ''reinkarnaciju'' – za koju, eto, i Vi upotrbljavate latinski izraz, jer adekvatan indijski prvobitno niti ne postoji. Negativna definicija nirvane (''utrnuće'') kao ni niza drugih temeljnih, osobitomoralnih pojmova u budizmu, ne otvara nikakve ''pozitivne'' transcendentalne vidike, koje u njoj uzalud traže aktivnosti ''moderne'' apologije religije ''uopće''. Sve to nije budizam ali je otpor protiv svih tih shvaćanja ''najvišeg dobra'' izražen vrlo jasno već u najstarijim tekstovima Budinih govora – osobito otpor iz moralnih razloga i iz postulata moralne autonomije, ništa manje izrazitog nego u Kantovom stoicizmu. Sve i ako ima takvih pozitivnih transcendentnih vidika na ljudskom obzorju, sa stanovišta Budina akosmizma treba ih dokončati u naporu asketskog utrnuća žeđe za životom. Ta akosmička pretpostavka otvara nam uvid u vrednote smirenja: prestanak lakomosti, mržnje i egzistencijalne zablude ili ''neautentičnosti'' kako je obrazlaže egzistencijalizam post-ničeovog vijeka. Činjenica da je kraj Budinog učenja tu, a ne u nihilizmu budističke filosofije, može se putem racionalne kritike upotrijebiti i kao implicitna – slaba i površna – utjeha i protiv moga ontološkog nihilizma, koji nisam izmislio nego ga preuzimam iz starije budističke filosofije i svodim na osnovne tekstove, trudeći se da to dokumentujem u niz opširnijih objavljenih i neobjavljenih radova. U tom je imanentno-moralnom smislu nirvana krajnja dosežna ''granična situacija'' – ''s onu stranu dobra i zla''. Zato se ne slažem niti sa tipičnim misionarskim ublaženim prevodom riječi, koja znači jedino i isključivo ''utrnuće'', s proizvoljnom eufemističkom definicijom ''vrhovno dobro''.
Na optimističku vjeru 19. vijeka u jednosmjerno ubrzavanje razvojnog uspona civilizacije ljudske vrste, pa i na spiralnu vrtoglavost umjetnosti hegelofskih fuga, ja gledam iz daljine, s kraja 20. vjeka, koji je po mojem uvjerenju do temelja razorio tu historijski plitku i neodrživo neobarbarsku vjeru koja svoj korijen vuče iz površne biblijske tradicije nametnute Evropi pred 2000. godina. Već u vrijeme svog nastanka, pred 2-3 hiljade godina, Biblija je bila polubarbarska zbirka kompilacija i falsifikata istočne kulture, upravo u to doba razarane najezdama barbara na prostranstvo univerzalne kulture koja je u prethodnim milenijima povezivala Arabiu felix i Indiju preko Dilmuna Troje i Mohenbodara. I danas, već na umoru, apsolutističko nasilje cijelog tog optimistički neodrživog pogleda na svijet, razgolićuje isto to biblijsko porijeklo u svoj njegovoj 3000-godišnjoj kulturnoj bijedi.
Drugim riječima nema više razloga, a ni izgleda za nove uspijehe misionarskog pokrštavanja opreznog i dalekovidnog pesimizma iz kojeg su se iz džungle vječnog razora svijeta – iz zanosa ''rušilačkog plesa'' indijskog boga Šive – oprezno izdizale krošnje himalajskih deodara indijskih kultura, ne kroz hiljadu godina, nego barem kroz desetke hiljada godina, na koje ukazuju arheološka istraživanja i rekonstrukcije uprkos danas sve to snažnijih smetnji evropocentrističkih odbrambenih linija već i na tom području antikulturne antiarheologije, osobito Srednjem istoku. – A je na sve to gledam iz ishodišne odrednice svog shvaćanja života i svijeta: ''Nevršenje nasilja je vrhovni zakon.'' Taj je kategorički imperativ – ahimsa – još i danas, poslije neodrživog napora Mahatme Gandija da ga obnovi i aktualizuje, najupečatljivije ostao uklesan na đainskim hramovima, te religije koja se i s arheološkim opravdanjem smatra najstarijim kamenom temeljcem istočnih kultura, od arapskih predaja o graditeljima džinovske kulture preislamskih milenija do indijskih sljedbenika istog đainskog ideala. (Riječi ''džin'' i ''đain'' su zajedničke i arapskoj i indijskoj predaji iste kulture.) – Buda je uz to isticao i pretpostavku na kojoj jedino može da se učvrsti moralna kultura: ''Niko ne može pomoći drugome, ko prije nije pomogao sam sebi'' da se duhovno uzdigne.
Na kraju istog slijeda tradicija, neusporedivo starijih i plemenitijih od biblijske ''Geneze'', želim da se zaustavim na granici prosvjetiteljstva, do koje je dopro pokušaj racionalnog razvoja kulture u našoj eri u Kantovoj etici. Vraćajući se na univerzalne temelje stoičkog morala, Kant je pri kraju svojih istraživanja (u Metafizici morala) dosegao do jedne od najsnažnijih formulacija vrednote ''apatije shvaćene kao snage'' nepokolebive dosljednosti umno razbistrenog duha.
''Apatiji'' u istom smislu riječi odgovara u temeljnoj Budinoj ljestvici moralnog pročišćenja vrhovna vrlina ravnodušnosti – upekha. Središnju važnost u toj ljestvici zauzima vrlina samilosti, pročišćena i produbljena do spontanosti doživljaja, koji se na površini uljudnosti društvenih odnosa začinje kao odgojna vrijednost ''prijaznosti'', prijateljske naklonosti i pažnje prema bližnjem.
Budistička filosofija skolastičkog razdoblja, osobito u svom tibetanskom ogranku uspijela je najjasnije da formulira i obrazloži načelo da je jedino ta najdublja vrlina samilosti u neposrednom doživljaju tuđe ličnosti – alter ego – (kojom je i Šopenhauer nadomjestio Kantov ''kategorički imperativ'') moć koja može da nam razotkrije ispravan uvid u ništavilo i ništavnost ontološke podloge bića i bitisanja. Začetnik tok skolastičkog racionalizma u Tibetu, Atiša (II v.) na pitanje jednog od svojih prvih učenika:
- Šta je krajnji cilj ovog učenja?