U svom prvom govoru Buda Plemeniti osmostruki put naziva srednjim putem. Naziva ga srednjim putem zato što osmostruki put izbegava svaki ekstrem u ponašanju i u stavovima. U tom govoru Buda ukazuje da u suštini postoje dva ekstrema kojih tragalac za prosvetljenjem treba da na svaki način izbegava. Ta dva ekstrema su, sa jedne strane, trčanje za ispunjvanjem želja, a sa druge, samomučenje. Neki ljudi smatraju da trčanje za željama, jagma za luksuzom i ugodnostima, jeste najveća sreća. Ali Buda, na osnovu sopstvenog iskustva, takav put naziva niskim, inferiornim, neplemenitim smerom, koji ne vodi do ostvarenja najvišeg cilja. Drugi ekstrem nije toliko uobičajen, ali je oduvek privlačio religijske tragače. To je ekstrem samomučenja. Oni koji slede takvu praksu smatraju da se do oslobođenja stiže preteranom askezom. I Buda je bio krenuo tom stazom, pre nego što je stigao do prosvetljenja, ali se uverio da ona ne vodi do željenog cilja. Zato ju je i nazvao bolnom, neplemenitom, ćorsokakom.  

Otuda on Plemeniti osmostruki put i smatra srednjim putem. On nije srednji put u smislu da predstavlja nekakav kompromis između previše i premalo, već se izdiže iznad njih, oslobođen njihovih grešaka, nesavršenosti, stranputica koje one predstavljaju.

Ići srednjim putem znači pružiti telu ono što mu je neophodno da bi bilo dovoljno snažno i zdravo, ali se u isto vreme izdići iznad preterane brige za njega, kako bismo mogli da se posvetimo vežbanju uma u ispravnom ponašanju, koncentraciji i mudrosti. U suštini, srednji put jeste put treninga uma, ne kompromis sa stavom uzdržavanja. Idući Plemenitim osmostrukim putem, u umu izgrađujemo i vežbamo najjači stav samoobuzdavanja, raskidanja sa zahtevima želje i vezivanja.